Ponedeljak, Jul 11, 2011
Psi naši svagdašnji
Psi (Canidae) su porodica unutar natporodice psolikih životinja. U tu porodicu pripadaju lisice, razne vrste poznate pod imenom "šakali", kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktici. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz pomoć čovjeka.
Psi su se razvili u oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice, a i potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže. Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka.
Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Canidae imaju na stražnjim nogama po četiri potpuno razvijena prsta kao i četiri (Lycaon) odnosno pet (Canis, Cyon, Icticyon, Otocyon) prstiju na prednjim šapama. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe.
Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom. Imaju 42 zuba, pri tome uvijek po četiri pretkutnjaka s obje strane i u gornjoj i u donjoj vilici.Formula prvih "mliječnih" zubi je: 3 1 3. Još mladi, članovi ove porodice nemaju kutnjake, dok kao odrasli imaju po dva u gornjoj i tri u donjoj čeljusti sa svake strane. Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu.
Mnogo su plodniji nego što su to mačke i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.
Jedva je moguće donijeti zaključke o ponašanju ove porodice koje bi bilo zajedničko svim vrstama, jer se pojedini rodovi i vrste previše međusobno razlikuju.
Na primjer, sve vrste ove porodice su po definiciji mesojedi i stoga svi imaju nagon lova i ubijanja, no on se značajno razlikuje već između vukova i domaćih pasa.
Već u pradavna vremena bili su psi, barem u Evropi, vrlo rašireni sisavci. Isto je tako nesumnjivo utvrđeno da su se vrlo rano, još prije četrdeset milijuna godina pojavili na Zemlji.
U naše su vrijeme rasprostranjeni svugdje gdje prebiva čovjek i to u velikom broju. Borave uglavnom u osamljenim i mirnim krajevima, bez obzira jesu li to planine ili ravnice, prostrane mračne šume, guštare, stepe ili pustinje. Neke se vrste pasa gotovo stalno skiću, u najboljem slučaju zadržavaju se na jednom mjestu samo dok ih ondje veže njihovo još nejako potomstvo. Drugi iskapaju jame u zemlji ili kao stalna boravišta koriste već iskopane. Neki su psi prave noćne, a drugi polunoćne životinje, dok su neke vrste prave životinje dana. Nekoliko vrsta živi pojedinačno ili u parovima, ali čak i one vrste u kojih se mužjak i ženka povremeno povezuju, znaju se pod određenim okolnostima okupljati u velike čopore, pa se može tvrditi da su svi psi bez iznimke društvene životinje.
Među njima nalazimo gotovo prave vodene životinje, koje se s istinskim užitkom kupaju u vodi. U hodu dotiču tlo samo prstima, kao i mačke, ali se kreću ukoso, jer ne stavljaju noge točno jednu ispred druge. Svi psi imaju dobro razvijena osjetila.
Njihov sluh nimalo ne zaostaje za mačjim, a njuh im se razvio do takve oštrine da mu se upravo moramo diviti.
I vid im je odličan mada se razlikuje od ljudskog, tj. psi su kroz evoluciju razvili svoje vidno polje na ono što im je bilo potrebito, tako da ne obraćaju pozornost na nešto što u našim ljudskim glavama izgleda zanimljivo, a njima je potpuno nezanimljivo.
Duševne sposobnosti pasa su na visokom stupnju. Skupine na nižem stupnju razvoja pokazuju upravo neobičnu domišljatost i lukavost, djelomice čak na uštrb hrabrosti, dok su druge naprotiv vrlo hrabre.
Pitomi pas i divlja lisica postupaju promišljeno, tako da znaju provesti čak pažljivo smišljene planove.
Taj je razbor psa najprisnije povezao sa čovjekom pa je on čovjeku iznad ostalih životinja. U potpuno divljih vrsta opaža se taj visoki stupanj umnog razvoja u velikoj opreznosti, pažljivosti i sumnjičavosti.
Samo neizdrživa glad može takvo vladanje katkada izmijeniti u suprotnost. Psi su inače dobrodušna bića, raspoloženi su za igru i šalu, vedri i veseli, dobroćudni i razmjerno blagi, premda se ne može poreći da i kod njih, kao posvuda, ima iznimaka.
Hrane se uglavnom životinjskom ali i biljnom hranom, prvenstveno sisavcima i pticama. Žderu svježe uhvaćeni plijen, a isto tako rado i strvinu, koja je za neke vrste naročito privlačna. Neki psi vrlo rado jedu kosti.
Osim toga jedu vodozemce, ribe, školjke, rakove, kornjače, kukce ili med i voće, plodove s polja ili vrta, pa čak i pupove s drveća, biljne izdanke, korijenje, travu i mahovinu.
Neki su od njih vrlo pohlepni i ubijaju više nego što mogu požderati, ali njihova krvožednost nije nikad tako jezovita i grabežljiva kao u nekih vrsta mačaka ili kuna. Nema ni jednog jedinog pitomog psa koji bi se opijao krvlju žrtava što ih je sam zaklao.
Da bismo pravilno ocijenili domaćeg psa i njegove brojne pasmine, prijeko je potrebno upoznati njegove divlje rođake. Iz njihova života spoznajemo kakav je pas bio prije nego što ga je čovjek pripitomio i izmijenio.
Pretkom domaćih pasa smatra se vuk. Vjerojatno je da je u nekim predjelima i čagalj odigrao ulogu pasjeg pretka. Vuk (Canis lupus) ima izgled velikog mršavog psa na visokim nogama s obješenim repom, umjesto da je svinut prema gore. Usporedimo li točnije psa s vukom, razlike će se uglavnom pokazati u slijedećem: vučje tijelo je mršavo, trbuh uvučen, noge su tanke s uskim šapama; dugodlaki rep mu visi do peta; njuška se u usporedbi s debelom glavom čini izduženijom i šiljatijom, široko čelo mu pada koso, oči su mu koso smještene, a uši uvijek uspravne.
Vučje krzno gustoćom i bojom dlake mijenja se prema klimi područja u kojem boravi. U sjevernim krajevima dlaka mu je dugačka, gruba i gusta, najdulja na donjem dijelu tijela i na butinama. Na repu je čupava a na vratu i na bokovima gusta i uspravna.
U južnim krajevima općenito je kraća i oštrija, boja joj je obično blijedo sivkastožuta s crnim primjesama. Ljeti sva dlaka poprima crvenkasti ton, a zimi više žućkast, u sjevernim zemljama bjeličastiji a u južnima tamniji. Tu i tamo pojavljuju se i crni tonovi vučje dlake. Odrastao vuk dugačak je do 1,60 m, od čega 45 cm otpada na rep. Do ramena je visok otprilike 85 cm. Još i danas je vuk daleko rasprostranjen premda mu je područje, prema onome što ga je zauzimao u ranijim vremenima, ograničeno. Danas ga u Evropi još nalazimo u Španjolskoj, na Balkanu, u Italiji, Poljskoj, Rusiji, a naročito u sjevernoj Norveškoj.
Kakva god bila povijest pasa i njegovih divljih rođaka, možemo sa sigurnošću ustvrditi da je pas danas jedna od najomiljenijh životinja i kućni ljubimac koji vas neće iznevjeriti već će do kraja biti vaš najbolji prijatelj.
Preuzeto sa www.pet-point.net
Istina je da su psi lijepe životinje, meni posebno drage, stoga svaki članak o psima mi je posebno drag!
